Na današnji dan prije 41. godinu, 13. srpnja 1985., održan je Live Aid. Promatramo li u kontekstu ’80-ih Live Aid sigurno je jedan od onih događaja koji su obilježili desetljeće, a svakako jedan od od najvažnijih trenutaka u glazbenoj povijesti.

Priča je svima poznata, bilo da ste imali sreću gledati je uživo, putem malih ekrana, čitati o događaju ili slušati priče o poznatim poznatim anegdotama koje se prenose s koljena na koljeno.

Na pozornicama stadiona Wembley u Londonu i stadiona JFK u Philadelphiji predstavili su se uistinu samo najveći i najbolji iz Velike Britanije i SAD-a, i dok jako dobro znamo tko je sve nastupio, zanimljivo je vidjeti koga – unatoč pozivnici – nije bilo.

Za početak, nije bilo Roda Stewarta koji je – kako kaže – tek 2021. doznao zašto je bio upadljivo odsutan s Live Aida: „Trebali smo svirati, a dečki iz benda rekli su mi da je naš bivši menadžer sve stopirao jer nismo dobili dovoljnu minutažu u vijestima. Rekao je da ćemo nastupiti ako dobijemo prilog u večernjim vijestima CBS-a. Zato nismo svirali.”

Odavno se priča da su Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr razmišljali baš na Live Aidu napraviti svojevrsni reunion Beatlesa s time da bi Johna Lennona zamijenio njegov sin Julian. No onoga trenutka kada se ta vijest pročula, odustali su od ideje tako da je na Live Aidu nastupio samo Paul McCartney. Julian Lennon trebao je zasvirati sa Stingom i Phillom Collinsom, no i on je odustao.

Nije bilo ni Michaela Jacksona, jednog od koautora pjesme We Are the World kojom je okončan spektakl u Philadelphiji i tada vjerojatno najveće zvijezde na planetu. Razlog? Bio je u studiju i kako je objasnio njegov menadžer Norman Winter: „Nije mogao iznevjeriti brojne suradnike”. A što su radili u studiju? Po svemu sudeći, snimali su album Bad.

Stevie Wonder isprva je pristao doći no kada je uvidio da na Live Aidu baš i nema previše afro-američkih izvođača, nazvao je jednog od organizatora i rekao: „Neću biti simbolični crnac.” Lionel Richie preklinjao je Princea da se pojavi no The Purple One razvio je paranoju da bi ga netko mogao ubiti, baš kao Johna Lennona pet godina ranije. Druga verzija kaže da je vjerovao da jedan takav koncert nije dostojan njegova ugleda. Ipak, napisao je pjesmu 4 The Tears in Your Eyes i snimio video. Slična je priča vezana i za Dianu Ross: njoj se pak nije svidjelo što nastupa s drugim izvođačima.

Bruce Springsteen danas će reći da mu je žao što nije došao na Live Aid i odsvirao makar dvije-tri akustične pjesme, no netom se vratio s turneje kojom je promovirao album Born in the USA. Da bude još bolje, tjedan dana prije Live Aida svirao je na Wembleyu i oprema koja se našla na pozornici zapravo je njegova; donirao ju je organizatorima kako bi im smanjio troškove.

Slično kao kod raspleta hipotetskog reuniona Beatlesa, na Live Aidu je od cijele postave Pink Floyda nastupio samo David Gilmour i to kao nenajavljeni gost Bryana Ferryja. Roger Waters taman je u to vrijeme odlazio iz benda, vodile su se razne pravne bitke tako da smo postavu Waters/Gilmour/Wright/Mason vidjeli tek 2005. na Live 8.

Folk trio Peter, Paul and Mary trebali su s Bobom Dylanom izvesti Blowin’ in the Wind no Dylan se tijekom dana predomislio i umjesto njih kao „prateći bend” pozvao Rona Wooda i Keitha Richardsa iz Rolling Stonesa.

Boy George imao je problema s narkoticima, Annie Lennox s glasnicama, bubnjar Def Lepparda Rick Allen oporavljao se od nesreće u kojoj je izgubio ruku, a Tears for Fears posvađali su se s Geldofom jer je najavio njihov dolazak a da ih nije ni pitao. Depeche Mode i The Smiths pozivnicu nisu dobili (pitanje je bi li Morrissey pristao i da jesu), a Grateful Dead – kako im i priliči – bili su na turneji.