Ne moraju se svi članovi benda baš uvijek slagati oko svega. Ali kada spomenemo U2, priča da su se samo jednom u karijeri potukli međusobno nasred pozornice istovremeno je i impresivna (samo jednom u pedeset godina!) i zastrašujuća (jer U2 i tučnjava nekako ne idu zajedno u istu rečenicu).

Incident se dogodio tijekom prve im američke turneje, 14. prosinca 1980. u Toad’s Placeu u New Havenu u Connecticutu. Bili su predgrupa rock bendu Barooga Bandit i u klubu se okupilo pedesetak posjetitelja. Na samom početku pjesme 11 O’Clock Tick Tock Bono je glasno odbrojao „One-Two-Three-Four“, ali umjesto prepoznatljivog ritma bubnjeva dočekala ga je tišina. Okrenuo se prema Larryju Mullenu, a njega nije bilo.

Tepih na kojem su stajali bubnjevi nekako je skliznuo, dijelovi su se počeli pomicati prema naprijed i raspadati se, pa se Larry spustio na pod ne bi li pokušao popraviti stvar. Bono, okrenut leđima, to nije vidio i kada se okrenuo i ugledao prazan stolac, u naletu adrenalina i bijesa zaključio je da se Larry „skriva“ od publike jer ga je uhvatila trema.

Izgubio je živce, počeo bacati činele i stalke u publiku, a ono što nije mogao baciti odlučio je dokrajčiti mikrofonom. Vidjevši da mu frontman razbija opremu, Larry je dohvatio stalak za mikrofon i krenuo naganjati Bona po pozornici. Tu se sad u priču uključio The Edge: uletio je u naguravanje i zakucao Bona šakom posred lica. Dok su se sad njih dvojica mlatili, Larry je odšetao u garderobu, a koncert je, očekivano, završio ranije.

„Bio je to jedan od onih prvih nastupa na kojima stvarno imaš osjećaj da ti život ovisi o tome je li koncert odličan ili nije“, prisjetio se The Edge 2009. u gostima kod Jonathana Rossa, a Bono je kroz smijeh dodao da je iz svega izvukao važnu životnu pouku: „Nemoj započinjati tučnjavu s čovjekom koji za život zarađuje koordinacijom ruku i očiju.“