Knockin’ on Heaven’s Door pjesma je koju je 1973. Bob Dylan napisao za film Pat Garrett i Billy the Kid. S vremenom je postala jedan od njegovih najvećih hitova, a među brojnim obradama – spomenimo one očekivane Erica Claptona, Grateful Deada, Warrena Zevona i pomalo neočekivanu Rogera Watersa – nekako se izdvaja ona koju su početkom ’90-ih snimili Guns N’ Roses.

Kada je Dylan upoznao svog idola Woodyja Guthrieja na samrtnoj postelji, ovaj mu je zasigurno štošta rekao. No riječi koje je tada mladi kantautor zapamtio bile su: „Ako sviraš više od dva akorda praviš se važan.” Lou Reed imao je sličnu mantru („Jedan akord je dovoljan, dva su previše, tri su jazz.”) i premda Dylanove pjesme nisu lišene kompleksnosti, uglavnom se držao starog country učenja o „tri akorda i istini”.

Knockin’ on Heaven’s Door obradilo je više od 150 glazbenika, a prisjetimo li se 2015. kada je Bob Dylan počašćen priznanjem MusiCares Person of the Year, verziju koju su tada njemu u čast izveli Bruce Springsteen i Tom Morello nazvao je najboljom usporedivši je s All Along the Watchtower Jimija Hendrixa. No što kaže za obradu Gunsa?

„Gunsi su oke, Slash je oke, ali nešto me u njihovoj obradi podsjeća na onaj film Invazija tjelokradica”, rekao je Dylan referirajući se na SF/horror klasik o prikrivenoj invaziji vanzemaljaca koji zamjenjuju ljude klonovima bez duše i emocija. S njime se složio i Beatle George Harrison, Dylanov kolega iz supergrupe Traveling Wilburys. „Nisu čak odsvirali ni prave akorde. Pjesma ima tri akorda, a oni su uspjeli promašiti jedan”, rekao je nimalo impresioniran.

Promašio je malo i Harrison u svojoj kritici no stoji da je interpretacija Axla i ekipe posve drukčija od originala, ali zajedničko im je što se i ona našla na soundtracku jednog filma, Dani groma (a možda se više od filma pamti podatak da su se na snimanju upoznali tada budući, a danas bivši supružnici Tom Cruise i Nicole Kidman).