U kolovozu ove godine navršilo se pola stoljeća od objave trećeg albuma Brucea Springsteena Born to Run. Prijelomni je to trenutak u Springsteenovoj karijeri nakon kojeg The Boss postaje velika globalna zvijezda, a kritičari i fanovi napokon pronalaze zajednički jezik.

Springsteen je kazao da je htio da album zvuči „kao da ga je snimio Roy Orbison koji pjeva Boba Dylana u produkciji Phila Spectora”, a koliko se studiozno pristupilo snimanju govori i da se naslovna stvar Born to Run snimala pola godine. I pomalo je nevjerojatno da je samo par mjeseci ranije netko već snimio pjesmu istog imena. A taj netko bio je Neil Young.

Pjesme s istim naslovom nisu ništa neobično: U2 i Michael Jackson imaju Bad, Pearl Jam i Korn Alive, Doorsi i Beatlesi The End; Good Times, Bad Times može biti ili od Led Zeppelina ili od Rolling Stonesa, For Whom the Bell Tolls ne mora biti od Metallice, može biti i od Bee Geesa, a 1984 možda je Van Halen, možda David Bowie.

Youngova Born to Run znatno je drukčija od Springsteenove. Puno je žešća i ostavlja dojam da bi se sjajno uklopila na Shakeyjev prvijenac Everybody Knows This Is Nowhere iz 1969. godine. No s bendom Crazy Horse snimljena je u proljeće 1975. i prvotni je plan bio objaviti je na albumu Zuma. S njega je pak izostavljena, mada vrijedi napomenuti da se ne razlikuje puno od jedne druge pjesme na albumu, Danger Bird.

Plan je zatim bio staviti je na Freedom (1989.) pa na Ragged Glory (1990.), a službeno svjetlo dana ugledala je tek 2020. u box setu Neil Young Archives Volume II; čak je i Springsteen stigao prije toga objaviti autobiografiju Born to Run.