Spomenemo li ime Gollum prva vizualna asocijacija je Andy Serkis i njegov lik potpomognut CGI tehnologijom. Redatelj Peter Jackson napravio je fantastičan posao interpretiravši djela J.R.R. Tolkiena kroz trilogiju Gospodar prstenova i Hobit tako da su neka njegova rješenja danas standard kojim se nadahnjuju nove knjige, nove serije, novi filmovi, videoigre i praktički sve ostalo.

Puno prije Jacksona postojale su brojne ilustracije Tolkiena u najrazličitijim stilovima: tu su dugovječni John Howe i Alan Lee, pa braća Hildebrandt, a možemo dodati i našeg Igora Kordeja koji je ukrasio Algoritmove naslovnice izdanja Gospodar prstenova. No jedna je ilustratorica stvari gledala malo drukčije, njezini su se likovi uvelike razlikovali od svih ostalih čak do te mjere da je sam Tolkien – majstor detaljnih opisa – morao intervenirati i nova izdanja Hobita nadopuniti preciznijim opisom Golluma.

Astrid Lindgren znamo kao autoricu Pipi duge čarape, ali treba reći da se bavila i izdavačkim poslom stoga se u studenom 1960. javila Tovi Jansson – koju pak znamo kao autoricu Mumina – i predložila joj da ilustrira švedsko izdanje Tolkienova Hobita. Tove je pristala i u maniri pythonovske „A sada nešto posve drukčije” stvorila lik Golluma koji je zbunio cijelu LOTR zajednicu.

Njezin je Gollum bio ogromno monstruozno stvorenje poput čudovišta iz močvare. Na glavi mu je kruna od cvijeća (sličnu je krunu u stvarnom svijetu nosila autorica), a njegov je izgled zatekao i Tolkiena koji je tada shvatio da nigdje u knjizi nije precizirao Gollumovu veličinu. Potom je unio izmjene u drugo izdanje proširivši Gollumov opis u „maleno sluzavo stvorenje” s naglaskom da je ovo „maleno” dodano kao izravna reakcija na Tovinu ilustraciju; želio je biti siguran da čitatelji mogu zamisliti Golluma što bliže onome kako ga je zamislio on.

Tolkienovi fanovi općenito nisu bili zadovoljni njezinim ilustracijama, držali su da više predstavljaju njezin dojam priče nego što su u službi Tolkienova svijeta, tumačili da se više koncentrirala na krajolike nego na likove te da nije uspjela pobjeći od stila kojim je crtala Mumine. Sve navedeno razlozi su zašto knjiga nije bila tako popularna premda je urednica Astrid Lindgren čvrsto vjerovala da je riječ o dječjoj knjizi stoljeća.

Tovine ilustracije za švedsko izdanje našle su se i u finskom izdanju, osim Tolkiena ilustrirala je i Alisu u Zemlji čudesa, a u jednom pismu iz 1992. upućenom finskom Društvu obožavatelja Tolkiena navela je da je ilustriranje Hobita bilo „pustolovina kojoj se rado odazvala”.