Legenda kaže da je na koncertu benda Deep Purple u Japanu, snimljenom za besmrtni album Made in Japan, jedan fan počinio samoubojstvo za vrijeme njemu omiljene Child in Time.

Nakon tri albuma prepuna lutanja Deep Purple konačno su 1970. s Deep Purple in Rock uspjeli pronaći pravi identitet. Razloga su dva: gitarist Ritchie Blackmore preuzeo je kormilo benda kojem su se pridružili pjevač Ian Gillan i basist Roger Glover. Njihovim dolaskom stvorena je ona najpoznatija postava, Mark II (uz navedene u njoj su još bubnjar Ian Paice i klavijaturist Jon Lord). Nakon In Rocka uslijedio je Fireball (1971.) pa Machine Head (1972.), a Deep Purple udarao je temelje za svaki hard rock bend, što je značilo i odlazak na svjetske turneje.

Jedna od njih odvela ih je 1972. u Japan, a još prije toga pala je odluka da se ondje snimi live album. Japanska publika sjajno ih je dočekala i primila, očekivanja su bila velika, tri noći zaredom Gillan i ekipa očitali su lekciju po pitanju rock izvedbi uživo tako da ne čudi što je Made in Japan s vremenom postao jedan od najprodavanijih live album u povijesti. Pjesme su snimljene 15. i 16. kolovoza u Osaki i 17. kolovoza u Tokiju; sedam je pjesama na albumu i većina ih je iz Osake. Na prvom su koncertu još bili umorni od putovanja, a premda je treći koncert bio najbolji – tehnika nije bila na visini zadatka. Slavna Smoke on the Water preuzeta je s prvog koncerta iz jednostavna razloga: na ostala dva Blackmore je u potpunosti izmasakrirao najpoznatiji rock riff.

Koncerti su počinjali u 18:30 što je poprilično rano usporedimo li koncertima u Europi i SAD-u tako da je Gillan svaki put publiku pozdravljao s „Dobro jutro”. Kulturološki šok dogodio se u još nekoliko navrata, a jedna anegdota kaže da je tijekom koncerta u Tokiju Blackmore bacio gitaru u publiku. Na njegovo zaprepaštenje, Paiceovu nevjericu i Jonovu provalu smijeha – osiguranje mu je gitaru vratilo u ruke. Igrokaz bacanja i vraćanja ponovio se još dva puta; tada je osiguranje napokon shvatilo da je Blackmoreova želja da gitara ipak ostane kod nekoga u publici.

I sada dolazimo do legende s početka: tijekom koncerta u Osaki jedan je fan čekao svoju omiljenu Child in Time. I kada je Gillan krenuo sa svojim spektakularnim i bolnim vokalnim bravurama, fan na tribinama pomislio je da je vidio sve što se u životu ima za vidjeti i odlučio da njegovo postojanje ovdje završava. Poslušate li snimku s albuma, negdje oko 9:45 čut ćete zvuk koji uvelike podsjeća na pucanj iz pištolja. Pogledate li snimku live izvedbe, na 10:02 vidjet ćete bljesak koji uvelike podsjeća na bljesak koji prati pucanj. Nitko nije rekao ništa, nitko ništa nije poduzeo, a kada se publika s koncerta razišla, na tribinama je ostalo beživotno tijelo jednoga fana.

Jasno, u Zemlji izlazećeg sunca na samoubojstvo gledaju drukčije od zapadnjačkoga svijeta, ali vjerojatnost da si je netko na koncertu oduzeo život bez svjedoka koji bi potvrdili jednu od najpoznatijih legendi rock svijeta uistinu je malena. Što se točno dogodilo vjerojatno se više nitko i ne sjeća: neki kažu da je pao mikrofon, neki da je netko pao preko pojačala ili ga srušio, jedna teorija kaže da je zvuk proizveo Lordov Hammond, a druga da je pala rampa s rasvjetom…