Filtriraj Prikazuje 1 - 20 od 61 rezultata
Kategorije

Zlatni rez i Fibonaccijev niz u glazbi 20. stoljeća

100,00 Kn

Na zalihi

Opis

Koncept zlatnoga reza u zapadnoj misli neprestano je živio najmanje dva tisućljeća prije no što se počeo spominjati u glazbenom kontekstu, kako navodi autorica, “od Hipazove zle kobi, preko Platonove kozmologije, Euklidove podjele u krajnjem i srednjem omjeru, Fibonaccijevih susreta s arapskom i indijskom matematikom, Keplerove prve službene objave povezanosti Fibonaccijeva niza i zlatnoga reza do Zeisingove i Fechnerove estetike.
Cijelim je putem taj razmjer pratila i svijest o njegovoj iracionalnoj naravi koja se opire materijalizaciji, kao i nastojanje da se tome geometrijskim ili aritmetičkim putem doskoči; za glazbu se u tom smislu najznačajnijom pokazala mogućnost aproksimacije odnosa zlatnog reza pomoću susjednih članova Fibonaccijeva niza.
U knjizi se prikazuje kako su mnogi analitičari s više ili manje uspjeha dokazivali objektivnu nazočnost zlatnog reza u glazbi klasike, pretklasike, baroka, renesanse, čak i u gregorijanskim koralima, no zlatni se rez do sredine devetnaestog stoljeća teorijski nije eksplicitno dovodio u vezu s glazbom. Autorica dalje navodi:
“Budući da je riječ o apstraktnim matematičkim konceptima, zlatni rez i Fibonaccijev niz u teoriji se mogu odraziti na sve parametre glazbe, no na temelju  postojeće analitičke literature i raščlambe određenog fonda umjetničkih djela pokazalo se da su trajanje i visina tona ipak najpodesnija sredstva za primjenu proporcijskih sustava.”
Poteškoću, tvrdi autorica, predstavlja prostorno porijeklo tih koncepata: zlatni je rez u prvome redu podjela dobivena geometrijskom konstrukcijom, što podrazumijeva nužnost oprostorenja određenog parametra glazbe (najčešće trajanja). I postavlja pitanje: “Dok visine tona donekle funkcioniraju u sustavu nalik koordinatnom, koji se stoga ponekad i naziva tonskim prostorom, vrijeme je (u psihološkom smislu) jednosmjeran i nepovratan fenomen pa se autorica pita gubi li ono oprostorenjem svoj identitet ili ga pak jedino kroz takvu konkretizaciju može ostvariti?” tvrdeći i sama da se na niz ovakvih i sličnih pitanja ne može jasno odgovoriti, ali u njima vidi poticaj za daljnja istraživanja. Budući da je autorica postigla zavidnu razinu diskurza o temi o kojoj su rasprave u svjetskoj literaturi uglavnom raspršene po raznim, netematiziranim izvorima, daleko od bilo koje sustavnosti, njezina je knjiga sa spoznajnoznanstvenoga aspekta doista kvalitetna muzikologijska obrada ove teme u svjetskim razmjerima!
Nikša Gligo