Ivan Dujmić: Opičene priče vinkovačkog derana (tvrdi uvez)

Ivan Dujmić: Opičene priče vinkovačkog derana – Pa tko sam ja onda da sudim o pripovjedačkim vještinama bilo kojeg autora, a u ovom slučaju, Ivana Dujmića, čija se treća knjiga, „Opičene priče vinkovačkog derana“ našla pod uredničkim perom moje malenkosti. No, činjenica je, da bismo napisali priču, potrebno je imati iskustva i to prije svega životnog, jer ne može se živjeti s iskustvom koje ostaje bez priče, a to je i jedna od glavnih odlika čovjeka; pričati, pričati, pričati…

Iz Dujmićevih priča dade se zaključiti da je on netko tko iza sebe ima upravo to; životno iskustvo, što nije niti čudno, jer je njegov životni put, slobodan sam reći, započeo u Vinkovcima gdje se odvija ostatak njegova odrastanja i sazrijevanja.

Poput njegova odrastanja, prepunog intrigantnih zapleta, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi, (možda je važno napomenuti kako je Ivan Dujmić nekada bio gitarista i jedan od osnivača danas popularnog rock sastava Majke, te da je nekada radio kao bolnički tehničar i da ga je na tom radnom mjestu zatekao Domovinski rat kojemu se i priključio) takve su i njegove priče, nadasve životne, intrigantne, živopisne, pisane jednostavnim rječnikom, a najčešće rječnikom običnog puka.

Naime, na stotinu i šezdeset stranica  knjige Ivan Dujmić: Opičene priče vinkovačkog derana moći ćete naići na obilje starinskih riječi koje se upotrebljavaju u narodnom govoru, npr: štala,(staja) marva,(stoka) pendžer,(prozor) jist,(jesti) dojti (doći) unić (ući) i mnoge druge, ali i na razne žargonizme, tj. riječi ulice kao npr: guzica, šupak, drkadžija, najebati, frknuti, kurton, peder i druge, što mi daje za pravo tvrditi kako je autor pristupio pripovijedanju na tragu vinkovačkih perjanica književnosti Adama Filipovića (1792 – 1871) koji je u jednom svom predgovoru napisao: usudim se latiti pera i pisati za narod, ali to ću svakako ostaviti nekome tko se bavi izučavanjem jezika i primjenom idioma u njemu.

Upravo na tragu takvog stila pisanja postavilo se pitanje; treba li ove priče lektorirati, s obzirom na primjenu idioma kako u pripovjedačkom dijelu teksta, tako i u dijelu teksta s dijalogom. Glavni protagonisti priča, Tunjo Ostraguški i žena mu Mirta, su stvarne osobe i kao takve se vrte u labirintu ironičnih, smiješnih, bizarnih i grotesknih fabula i događaja, te se zato odustalo od klasične lekture knjige, jer bi se izgubio smisao narativnosti kao i ljepota metaforičnih slika kojima obiluju priče. Poneke priče su napisane pune žestine i humora, govoreći o pohlepi i strasti, moći i nemoći, o pobjednicima i gubitnicima, a napose žrtvi. Svakako je važno primijetiti kako je autor u pričama, bilo onima čija se radnja odvija u dalekoj prošlosti, bilo onima iz bliže, te sadašnjosti, naglasak stavio na ideologiju i društvo, odnosno njegove projekte i promašaje. Ona zamjerka koja se provlači kroz sve priče jeste autorovo pisanje u inverziji, što sam kao urednik potrudio se dotjerati kolikogod se moglo.

Bez obzira na taj nedostatak vjerujem da će čitatelji u ovim raznovrsno satiričnim pričama uživati s obzirom na niz doskočica, raspleta te parafraza u kojima više nije sigurno što pripada zbilji, što snu, što se dogodilo ili što je upravo pročitano i zapisano, a sam autor je u bilješci o sebi, nadodao; jednu stvar sam naučio tijekom mog života a to je da je Bog pun iznenađenja i radosti.

Toliko od mene!

Ivo Mijatović Ico