Igranje proze, pisanje kazališta – Scenske prerade hrvatske proze u novijem hrvatskom kazalištu

Rasprava o jednom malom ali nadasve zanimljivom segmentu našeg kazališnog života Matko Botić širi u koncentričnim krugovima na kazalište i kulturu pa njegova knjiga pruža i više od povijesnoga i kritičkog uvida u, ipak središnji, problem odnosa hrvatske pripovjedne proze i hrvatskoga dramskog kazališta.

Posebno je pak zanimljiva zaključna dramatizacija analize u kojoj autor, inače svirač gitare i mandoline u riječkom rock bendu My Buddy Moose, sada ne toliko povijesničar i teoretičar koliko dramaturg što temi pristupa iznutra, iz kazališnoga a ne književnog ili književno-kritičkog očišta, glasovitu Freytagovu piramidu, sklopljenu od ekspozicije, uspona, klimaksa, opadanja i katastrofe, primjenjuje na obrađeni korpus dramatizacija/adaptacija te tako domišljato i uvjerljivo poentira svoj rad.

Botićeva priča o scenskim preradama hrvatske proze u novijem hrvatskom kazalištu prekida se s krajem 20. stoljeća.

Kazalište ju, međutim, nije prekinulo.

Naprotiv, reklo bi se da se trudi dokazati kako je Botićeva tema i dalje aktualna.