Glazba s ekrana – Hrvatska filmska glazba od 1942. do 1990. godine

190,00 Kn

Samo 1 komada na zalihi

Opis

 

Kao prva knjiga o filmskoj glazbi u Hrvatskoj, “Glazba s ekrana” muzikološko-filmološkom analizom sustavno obrađuje partiture hrvatskih filmova koje su svrstane po kriteriju autora, ali i vremena u kojemu su nastale.
Time se nastojalo, osim pregleda autorskog rada, dobiti i povijesni pregled razvoja filmske glazbe u Hrvatskoj.
Knjiga sadrži analize filmske glazbe sedamnaestorice filmskih skladatelja, a posebnim dodatkom mogu se smatrati razgovori sa skladateljima Živanom Cvitkovićem, Anđelkom Klobučarom, Alfijem Kabiljom i Miljenkom Prohaskom.
Obrađeno je 58 (ponajviše igranih, ali i dokumentarnih i crtanih) filmova, a tu je i sedamnaest notnih primjera te tridesetak fotografija. 
Uz svakog autora navedena je njegova filmografija (precizno koliko su to dopuštali prikupljeni podaci a i činjenica da neki od skladatelja još uvijek aktivno skladaju filmsku glazbu).
Među najranijim imenima navedeni su Ivo Tijardović i Fran Lhotka, “veterani” hrvatske filmske glazbe koji se pri skladanju nisu mogli osloniti ni na kakve postojeće domaće uzore.
Njihovi nasljednici, skladateljski “trolist” rođen 1906 – Boris Papandopulo, Milo Cipra i Ivan Brkanović – koristio se suvremenijim postupcima, zalazio u prošireni tonalitet i atonalitet te koristio mogućnost povezivanja različitih stilova.
Mlađe kolege ove “klasične” skladateljske skupine teško je nazvati pravim filmskim skladateljima, jer potpisuju samo jedan ili dva filma: Bruno Bjelinski, Silvije Bombardelli i Dragutin Savin pripadaju generaciji koja se odmakla od ideologije glazbenog nacionalnog smjera.
Kada je u zagrebačkoj Dubravi godine 1946. “Dubrava film”, prvi je put otvorena mogućnost studijskog povezivanja filmskih glazbenika.
Tako je Hrvatska dobila svoje prve “prave” filmske skladatelje: Vladimira Krausa-Rajterića, Anđelka Klobučara i Živana Cvitkovića.
Filmografije skladatelja iz “Dubrava filma”, za razliku od njihovih prethodnika, bile su prebogate, jer im je skladanje filmske glazbe bio glavni, a nekima i jedini posao.
Početkom 1950-ih na scenu su stupili skladatelji-samostalni umjetnici koji su se većinom bavili zabavnom glazbom: Miro Belamarić, Nikica Kalogjera, Alfi Kabiljo i Arsen Dedić. Stilovi i žanrovi njihove filmske glazbe isprepleteni su, pa su osim “zabavn” ti skladatelji “lake” glazbe pisali i neobaroknu, kvazisrednjovjekovnu, renesansnu ili čak atonalitetnu, a ponekad i raskošnu glazbu romantično-baroknih crta.
Ovoj skupini skladatelja pripadaju i skladatelji iz posljednjeg poglavlja knjige “Jazz – animirani film – jazz” – Miljenko Prohaska i Tomislav Simović, posebni zbog interesa prema glazbi crtanih filmova.
Rukovodeći se pretežno jazz izričajem i žanrom crtanih filmova kao dominantama njihovih filmografija, poglavlje je zamišljeno kao početak otvaranja još jednog problemskog područja hrvatske filmske glazbe – a možda i nove knjige.