“… i 21 godinu nakon objave “Dugi vikend u zemlji čudesa” čita se s jednakim guštom kao što se mogla čitati i 1997. godine. Razloga za taj gušt je dosta, no ako treba izdvojiti ključna tri, onda su to Antina strast za bendom kojeg se uhvatio “portretirati” ovom knjigom i njegov oduvijek krasan stil pisanja, ali i činjenica da je u Ripperu pronašao izuzetno elokventnog i inteligentnog sugovornika čije promišljene i/ili provokativne rečenice čine dobar dio ove knjige. Onaj treći razlog odnosi se na činjenicu da su Pipsi u 90-ima bili jedan od najvažnijih i najzubudljivijih bendova ovdašnje rock i pop glazbe čija je turbulentna karijera s nizom (ne)logičnih zaokreta dušu dala za jednu biografsku rock knjigu” Aleksandar Dragaš u Predgovoru reizdanju.